Rukopis „Vodom ne sumnjaš u sebe“ autora Milana Matovića višestruko je zanimljivo pripovjedno ostvarenje u domaćoj recentnoj književnosti, koje plijeni kako svojom stilskom autentičnošću tako i unutrašnjom atmosferom samih priča. Matovićeve priče koherentne su, jezički domišljate, motivski svježe i sa neočekivanim obratima, koji u čas promijene cijelu dinamiku priče, te otvaraju pred čitaocem jedan autonomno razvijeni umjetnički mikrosvijet. Ono što posebno jeste dojmljivo u ovim pričama odnosi se na inovativnost i odlučnost autora da se u prostoru same sintakse traže najbolja rješenja za pripovijedni iskaz. Tu se ne podliježe ni trendovima vremena, ni već ishabanim opštim mjestima koja su često prisutna u domaćoj književnoj produkciji. Usprot tome autor rukopisa „Vodom ne sumnjaš u sebe“ svoje junake vodi u neprestanu akciju, iz događaja i dijaloga proizilaze odluke i tokovi same radnje, a razrješenja dolaze često borhesovski nepredvidivo, tamo gdje im logikom neumitnosti otkuca sat pripovjedačke ponoći. Kao takve, priče Milana Matovića na prvu ostavljaju na čitaoca utisak jednostavnosti, ali su podešene tako da u svom duplom dnu kriju istinski kompleksnu mrežu postupaka oblikovanja narativa. Iz toga proizilazi jedna istinski oneobičena dinamika i razvoj samih priča, koje nas kao kroz neku sadašnju Alisinu vrtoglavu rupu vode u sve pore jedne mučne, ali i magične egzistencije. Đorđe Krajišnik